Na kontinentu se ne piju toliko puno moka kave jer jednostavno to nije u njihovoj tradiciji. Kava se ispija dugo i upravo zato vole tursku kavu. Nekako je zapisano negdje u nevidljivim nitima da se ta kava pije polako. Moku piju ljudi bliže moru. I svi itekako znaju da ta moka mora biti Bialetti.
Ima nešto ta moka što čovjeka oduševi. Miris ispuni onim osjećajem buđenja. Mora biti Bialetti kad je upravo Alfonso prvi izmislio ovaj aparat za moku, davne 1933. Kako li se samo sjetio? Nevjerojatna mi je misao da se bavio time u to doba. Kava je Talijanima velika strast i nužnost jer kako će početi dan ili bilo koja pauza bez kave? To jednostavno ne bi išlo. Usput, tih godina gospodin Bialetti je maštao kako napraviti savršenu kavu, ali doma.
Zamislite kod nas u primorju ljudi još uvijek nisu imali svoje kupaonice već je jedna bila na katu za svih. Sve obitelji koje su živjele na katu dijelile su je u smjenama. Usporedno je već tada Alfonso Bialetti razmišljao o kavi kao nasušnoj potrebi za poboljšanje kvalitete života. To je ipak jedan kulturni i društveni ritual. Gotovo mi je nezamislivo čime se bavio.
Alfonsu moramo odati priznanje. Njegova je kava, naravno ovisno o tipu kave koju volite stvarno izvrsna! Zanimljiva je okusom, mirisom i bojom. Mene osobno podsjeća na Italiju. Na one male trgove u starim gradovima sjeverne Italije gdje se moka može piti i u malim barovima. Natpis nad ulazom je uvijek Bialetti. Maestro Bialetti, sigurno su ga tako nazivali i pozdravljali njegovi sugrađani, koji su dolazili u njegov bar na kavu. A on je maštao o najboljoj kavi i stvorio ju je. Ja mislim da ne postoji kuća u Istri, koja nema aparat za moku. I stavim ruku u vtru da svi mahom imaju Bialetti moku.